Limunada

Priče za dušu iz života.
Istinite, neobične, smešne, tužne sa porukom i poukom.
"Dok mislimo o drugima stvarima tamo negde, život nam se dešava ovde i sada".

ZAŠTO SAM ZAKASNILA NA POSAO 5.deo kraj

pitija | 28 Jul, 2022 16:48

Kasnila sam ja na posao iz raznoraznih razloga, a još češće sam kasnila s posla kući.
Jednom krenem ja kući, a učenici se poređali ispred kapije Doma. Nikad toliko njih nije sedelo na ivici terase. Mašu nogama i smejulje se nekako čudno. Domunđavaju se nešto, gurkaju i svi gledaju u mene.
- Otkad vi sedite tu? – pitam ih.
- Od danas. Došli da vas ispratimo.
- O baš lepo od vas, ali zašto baš danas? – pitam ja dok guram moj bicikl prema kapiji - Dobro, kad ste tako odlučili. Ajd, doviđenja – kažem im ja i popnem se na bicikl. U istom trenu osetih nešto čudno. Nešto je bilo drugačije. Prednji točak se nekako čudno okretao i ispuštao do tada nepoznat zvuk. Ševudam ja i pre nego pogledah dole prema točku, čuh glasan smeh.
- Hahahahaha. – smejali su se svi do jednog, puštajući sav smeh koji su do tada zadržavali.
- Tako dakle. Ispustili ste mi gumu?! – kažem ja kao ozbiljno, a ne mogu ni sama da sakrijem osmeh. Prešla njihova mladost na mene. Zarazili me nestašlucima - Hm i šta ću sad? Dobra fora, moram priznati – siđem ja s bicikla a oni već došli do mene i okružili me.
- Ili ste možda izbušili?- u trenu se uozbiljim.
- A neeeee. Nismo. Samo smo hteli da se našalimo, pa smo odvrnuli ventil.
- Ali šta ću sad ja? Nemam pumpu.
- Ne brinite, sve ćemo mi da sredimo za čas.
I stvarno, razlete se oni po ulici da zaustavljaju bicikliste. Na sreću brzo nađoše jednog ko je imao pumpu. Napumpaše mi gumu, još mi dadoše prijateljski savet da malo pritegnem lanac, jer se razlabavio. Prijateljski se rastadosmo i ja krenuh kući. Putem mi neka milina ispuni srce, a osmeh ne siđe s lica još dugo posle.
Sutra im pokazah pumpu. Od tad sam svakog dana nosila pumpu sa sobom. Za svaki slučaj. Više nikad to nisu ponovili. Samo su ponekad pozajmljivali pumpu da napumpaju loptu kad krenu da igraju fudbal.
I sad u srcu nosim sve njihove osmehe i nestašluke. Mladost je najlepša kad je bezbrižna. A mi smo se trudili da sećanje ispunimo lepim uspomenama. Neka su nam tu oko srca, da nas čuvaju od teskih dana.
I znate šta? Odaću vam jednu tajnu: Lažem kad kažem da nisam znala da su vozili moj bicikl. Zato sam ga i ostavljala nezaključanog u dvorištu Kuće mladih. Stajao je tamo kao što stoji i u dvorištu moje kuće.
A kako bi mogla nešto da ne dam nekom dragom? Davala sam im ga, kao što bi dala nekom svom.
Oni i jesu bili moji.
Mi i jesmo bili naši. 

ZAŠTO SAM ZAKASNILA NA POSAO 4. deo

pitija | 16 Jul, 2022 16:49


Objavim ja na FB moje nevolje s biciklom, jer ako nije na FB, kao da se nije ni dogodilo; možda pročita neki moj kolega pa me razume, Vrlo brzo stiže prvi kontar, ali od bivše učenice:
- Profesorka uvek bila i ostala jedinstvena, ako je po nečemu onda po biciklu mislim da bi red bio vec jednom gumu da zamenite. Ako me pamćenje dobro služi ta ista guma vas je zezala i pre 10 god.
- E draga moja Tamara, bicikl je promenjen još pre 6 godina. Za onaj stari, koliko sam dala na popravke, mogla sam fiću da kupim.
Uvek mi bilo nejasno zašto se tako često kvari, mislim, pucaju žice, pa se klima sedište, pa ispuštaju gume. Ja vozim baš fino damski, u skladu sa svojim godinama, a njemu malo, malo pa nešto fali.
- Šta mu to radiš, opet ti pukle 3 žice? Prošlog meseca sam ti zamenio.- Nejasno bilo i mom mužu, koji mi krpio gume, i popravljao raznorazne kvarove. Kad mu dosadilo da popravlja, kupio mi nov 
</div>


<p class= kratke priče | Permalink | Dodaj komentar | Trekbekovi (0)

 
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb