Dugo sam verovala da čovek ne može da radi protiv mesta u kome živi, da ga ne čuva i brine o njemu kao o sebi.
Briga o svom mestu mi je bila logična i prirodna, a nebriga vrlo glupava i štetna.
Život se često protivi logici.
Izgleda je ipak moguće živeti u jednom mestu, jednoj zemlji, a raditi protiv nje.
Vreme privatne svojine, vreme prava i uzimanja: moja svojina, moj novac, samo moje često vodi ka zabludama. Da bih imao više, da bi moje bilo veće, odakle da uzmem, nego od tuđeg. Čije je tuđe? Tuđe je u stvari zajedničko. Ako stvaramo svoje za svoje a na štetu drugih, onda činimo štetu i sebi. Ako radimo loše svoj posao, štetimo sebi i svojoj deci.
Ne možemo svojoj deci svim parama kojima težimo, obezbediti i kupiti sve što im u životu treba.
Jednostavno je to, a opet, nažalost sve je više onih koji to ne vide. Teško jednostavne stvari videti. One se valjda najlakše sakriju.
Našoj deci, mnogo više od novca, skupe garderobe, luksuznih automobila, provoda, letovanja, trebaju dobre škole, dobri sportski tereni, dobre ulice, uspešna preduzeća, zdrava voda, čist vazduh, očuvana priroda, sačuvana tradicija, običaji, muzeji, galerije... Svako ko ne uradi kako je dužan, vadi po neku ciglu iz kuće za budućnost svojih potomaka.
Evo jednog primera, a desio se nedavno u beogradskom naselju. To naselje nije imalo više od deset dana vode. Stanovnici su bili ljuti na radnike vodovoda što ne rade brže i bolje. Pozvali su televiziju da ispita slučaj: usledio je odgovor koji me je vrlo iznenadio: NEKO iz tog naselja ilegalno je priključio svoju kakalizacionu mrežu na kišnu kanalizaciju i to IZNAD vodovodne mreže. Kada su radnici kopali kanal probušili su vodovodnu cev i došlo je do zagađenja celokupne vodovodne mreže. Znači osim nedostatka vode, meštani zbog svog sugrađanina mogli su i da se zaraze i otruju. Zato je kvar na vodovodnoj mreži dugo trajao, jer je bilo potrebno da se deo po deo vodovodne mreže ispere.
I tako, kad svako po malo, svako koliko može našteti, ostaćemo bez svog mesta, svoje zemlje, bez svoje dece i bez sebe.
Rasućemo se po drugim zemljama u kojim žive ljudi koji bolje vide obične, jednostavne stvari: da je tuđe „naše“ i da iz našeg, proizilazi „moje“.
(2016.god)