Limunada

Priče za dušu iz života.
Istinite, neobične, smešne, tužne sa porukom i poukom.
"Dok mislimo o drugima stvarima tamo negde, život nam se dešava ovde i sada".

Priče za decu i odrasle: Najlepši snovi

pitija | 10 Mart, 2022 14:55

Kad je Uki spavao kod babe, ona mu je pevala uspavanku. Baba baš nije umela lepo da peva, ali to  nije bilo važno. Ni Ukiju nije bilo važno kako baba peva. Najvažnije je bilo ono što baba peva. A baba je pevala o jednom dobrom, vrednom i pametnom Dečaku.

–  Šta želiš da ti pevam? – pitala bi baba.

– Pevaj kako Dečak pomaže svima.

Uki ima mnogo rođaka, prijatelja, tatinih i maminih poznanika koji ga vole.

Kad mnogo ljudi znaš, možeš mnogo stvari od njih da naučiš. Najlakše se uči od onih koje voliš i koji tebe vole. Tako je Uki mnogo stvari naučio, a naučio je i da je lepo pomagati drugima. Zato je voleo kad mu baba peva o tome:

– Dečak je mnogo pametan, jer svakog dana uči nešto novo, i još novo, pa ponovo. Dečak je mnogo dobar, jer pomaže svima, i dobro čini njima. Dečak pomaže mami, pomaže tati, dedi i babi, teti i teči. Zato ga voli mama i tata, seke i bate, babe i dede, tetke i teče, strine i stričevi, ujne i ujke, prijatelji i drugari i svi znani i neznani.

Ako Uki ne bi odmah zaspao, baba je nastavljala da nabraja:

– Dečaka voli drvo i trava, cvet i grana, voli ga grad i selo, potok, reka i more, vole ga ptice i gliste, pas i mačka, vole ga ovca, tele, koka i sva ostala stoka. Dečaka voli nebo, sunce i mesec, vazduh i voda, proleće, leto, jesen i zima. Dečaka voli jabuka, kruška, trešnja, šljiva i malina; lubenica, dinja, dunja i mušmula; voli ga paradajz, paprika, krastavac, grašak, kupus, pasulj i krompir. Voli ga visibaba, zumbul, ljubičica, bela rada, jorgovan, ruža, neven, narcis i svog cveća miris.

I nabrajala bi baba tako sve dok Uki ne zaspi. A onda bi spavao mirno i slatko;  na licu mu je bio najslađi osmeh.

Ponekad se sanja ono o čemu se priča pred spavanje.

Zato su najlepši snovi kad znaš da te ceo svet voli…

JA SAM ZA

pitija | 08 Mart, 2022 11:09

Još malo će 8 mart. Već čitam neke tekstove, kako ga kritikuju, svi nagrnuli na njega, pa ja poželeh da ga malo branim.Šta ću: uvek tako branim slabe i one koje svi napadaju. E da mi je neko rekao da ću i 8.mart da branim,i to od ŽENA?
A učili nas da su žene ginule da izbore pravo na jednakost i ravnopravnost. I hvala im. U mnogim muslimanskim zemljama žene nemaju pravo ni na šta, ni da pričaju ni da pokažu svoje lice. Pročitajte „1000 čudesnih sunaca“ „Lovac na zmajeve“.
Tresi Šavalije je u jednoj knjizi opisala borbu žena početkom 20. veka. Sećam se dirljive poruke njene knjige kad se majka koja je smrtno povređena u demonstracijama za prava žena, majka koja je zbog svakodnevnih protesta zanemarila svoju ćerku, oprašta s ćerkom rečima, "jednog dana ćeš mi biti zahvalna, razumećeš me i oprostiti mi zbog ovog vremena koje nisam provodila s tobom, kad shvatiš da sam to baš zbog tebe i radila".
Neke žene davno su se izborile za ravnopravnost, a neke ne shvataju šta to znači ili to shvataju zdravo za gotovo. Ono što dobiješ treba nadograditi, čuvati, jer to je polazna osnova na kojoj se gradi život; vrata autobusa su otvorena, a za mesto u njemu same treba da se izborimo i to svojim znanjem, stavom, samopoštovanjem, kvalitetom; s neba osim kiše, grada i snega, ništa ne pada.
Uvek sam se osećala poštovanom i voljenom, od oca, komšija, učitelja, dece, muža, čak ni neki direktori nisu mogli da me ponize; samo čovek svojim (ne)činjenjem može sebe da ponizi.
Ja volim da dobijem cveće i dobijam ga i za rođendan i slavu i donosi mi muž iz bašte i deca, jer znaju da me to raduje. I pored knjiga najviše volim cveće da primam i poklanjam i iskreno ne razumem kakve su to žene, nežniji pol, ako ne vole cveće.
Ovo napisah da se zna da pažnju i poklone primam i tokom cele godine, ZAŠTO NE I 8. MARTA?
Jeste da ima mnogo primitivizma i nekulture oko proslave, ali to je ono što je deo društva, što već postoji, a tad se to vidi, kao i za Novu godinu, Uskrs itd itd ne postaje se i ne postoji to samo zbog 8 marta. Ima i mnogo drugih ružnih, prostih i nemoralnih stvari, tako je to u životu, "radi ravnoteže među zvezdama" . Neće svet postati savršen ako "fine" dame odbiju za 8.mart da prime cvet. Kao one su iznad toga, kao one zaslužuju više. U redu, nek onda puste nas ostale da uživamo u osmomartovskoj uličnoj gužvi sa uličnim prodavcima.

I ko još shvata da samo tog dana treba da se vole i poštuju žene - tad samo NAJVIŠE BRINEMO i PODSEĆAMO SE, kao i za ostale vredne stvari. - ako je neko zaboravio. I priroda treba da se čuva cele godine a ne samo jednog Međunarodnog dana,o bolesnima treba da se brinemo stalno a ne samo jednog dana, o starima, takođe itd, itd. i niko se ne buni što postoje Međunarodni Dani toga svega.
Ja volim sebe svakog dana, a ne samo za rođendan, a opet rado slavim i rođendan, i mnogo mi lepo kad vidim da mladi priređuju proslave svojim starijim dragim ljudima.
8.mart je tako „rođendan“ svih žena i sećanje na one majke koje su ostavljale svoju decu kako bi se borile za buduće generacije. Da nema proslave 8.marta niko ih se ne bi setio, ovako ih se seti bar NEKO.
Ja sam ZA i slobodno mi donesite cvet, bilo koji - može i iz bašte visibaba, ljubičica..... Imam samo jedan uslov – neka to bude uz osmeh, a može i zagrljaj.
P.S. imala bih ja mnogo što šta da kažem, ali kome jasno, dovoljno i ovo. I srećan nam 8. mart, nama običnim ženama.

JAGODE SA ŠLAGOM

pitija | 07 Mart, 2022 18:27

Ni od Korone nismo odahnuli, a novu strahovi nas osvajaju, nove pošasti vrebaju i prete.
- Vidiš u kakvom ludom vremenu živimo. Ne zna čovek šta da radi – reče mi komšinica u prolazu i podvi glavu pod kapuljaču još više.
Htedoh da joj ispričam jednu priču, ali se ona već udalji. Zato priču ispričah sebi da se ohrabrim i podsetim važnih stvari:
„Bila je devedeset i neka. Kriza. Raspad jedne zemlje koju sam mnogo volela, srušeni gradovi, mostovi. Kolone izbeglica na traktorima i na ekranu televizora jedan pogled devojčice. Gledala je u smeru kuće koju napušta ne shvatajući zašto, dok joj se iz divnih plavih očiju, niz obraze slivaju suze. Smanjila sam ton da ne čujem odakle je devojčica, koje je nacionalnosti. Isto bi me bilo žao za sve devojčice i dečake.
Imala sam sreće pa mi niko nije bio u ratu, niko blizak nije ubijen, nijedan deo kuće srušen. Osim srušenih snova, razorene duše, izgubljenih nada i poljuljane vere bila sam u redu.
Na menjačnicama su se svaka 2-3 sata menjala obaveštenja o strmoglavom padu dinara i novom skoku marke. Svuda je bio strah, sve je bilo stres.
Čime kupiti i šta kupiti iz polupraznih prodavnica? Mali spolja, još manji iznutra, tavorili smo plašeći se za sutra. Svaki zalog bi mi zapeo u grlu pri pomisli koliko dece nema šta da jede, svaki osmeh bi mi zastao na licu pri pomisli da neko negde plače. Moja patnja nikom nije pomogla, moji strahovi ne da nikom nisu pomogli, već su mi naškodili. Od mene uplašene, retko ko bi mogao da ima koristi. Ali to tada nisam shvatala..
Radila sam kao kasir u prvoj privatnoj apoteci, koja je imala sve lekove, što je bilo dobro zbog bolesnih i loše što su se lekovi prvi put placali pa su nas mnogi psovali, ni krive ni dužne. Gazda je tada dobro plivao u poslu i snalazio se više nego odlično. Stalno je ponavljao rečenicu:“što gore to bolje“, što je običnom čoveku bilo neshvatljivo. Uvek ima ljudi koji vole krizu. Na sreću i krize nekad prođu. Čim je prošla, gazda je propao, nije se snašao.
U apoteci je uvek bila gužva. Ceo grad je tu kupovao. Jednog dana u apoteku je ušla žena koja je radila kod istog gazde, u nasoj firmi, samo u upravnoj zgradi, u knjigovodstvu. Bila je izbeglica iz Vukovara.
- Imate li aceton? – pitala je i pokazala uredno nalakirane nokte. Pomislila sam kako u ovo vreme nestašica i nemaštine ona troši novac na nebitne stvari. Koleginica ju je pitala šta radi i ona je odgovorila:“ Izašla sam ranije s posla, da kupim jagode, a sad idem da kupim šlag. Mnogo volim da jedem jagode sa šlagom.“
To me još više iznenadi i začudi. Ja nisam kupovala jagode, već sam čekala da naše u bašti uzru. Zbog nestašice šećera, jeli smo ih bez ičega, samo sveže oprane. Sve što smo imali čuvala sam za neke buduće bolje dane, presvisla od straha.
Sećam se da nam je ta žena kad je došla u naš grad, pričala kako su se tri meseca krili u jednom velikom podrumu. Hrvati i Srbi. Kad bi gore bila srpska vojska, izlazili bi Srbi i čuvali Hrvate, kad bi gore bila hrvatska vojska, pred njih su izlazili Hrvati i govorili da u podrumu nema Srba. Iz podruma su izlazili samo jednom dnevno, uveče, tek da izbace lavor koji im je služio kao toalet.
Pogledala sam pažljivije ženu. Pričala je i osmehivala se. Moje čuđenje zameni oduševljenje i poštovanje: ova žena kojoj je kuća srušena, rođaci rasuti po svetu, živi u iznajmljenom stanu, koristi tuđe stvari i ne plaši se da li će imati dovoljno za neke buduće dane. Dodirnula je dno i sad izranja na površinu. Naučila je lekciju: ne živimo ni juče ni sutra, postoji samo danas.
Tog dana kad je svratila u apoteku, da kupi nebitnu stvar, nije bila ni svesna, da mi je poklonila jednu vrlo bitnu lekciju.
U redu je plašiti se, ali je lepše živeti.
Uskoro će proleće, a u našoj bašti rastu jagode. I više nego ranije. Nabraću puno jagoda, kupiću šlag i poslužiti unučiće.
Sešćemo u dvorište i jesti jagode sa šlagom. Gledaću u sunce i živeti samo za taj trenutak. Juče je prošlo, sutra još nije došlo. Postoji samo danas i mnogo lepih trenutaka, koje izaberemo da stvorimo
 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb