Limunada

Priče za dušu iz života.
Istinite, neobične, smešne, tužne sa porukom i poukom.
"Dok mislimo o drugima stvarima tamo negde, život nam se dešava ovde i sada".

JEDNOM KAD SAM SE RAZBOLELA 1.deo

pitija | 23 Septembar, 2022 21:20

ŠTA JE BOLJE
Šta je bolje, da vam neko kaže da „nemate srca“ ili da „imate dobro srce“? odgovor shvatite tek kad se razbolite. Najbolje je da imate zdravo srce.
- Кao što sam pretpostavljao, Vaše srce je napao virus. Od sutra idete na bolovanje – reče mi doktor i okrete se da napiše izveštaj i mirovanje.
- Ali kako sutra nam se useljavaju učenici u Dom. Ja mnogo volim moj posao. – upitah ga još uvek ne shvatajući situaciju.
- Ja sam zbog iste bolesti bila 6 meseci na bolovanju – dodade ljubazna sestra.
- Кakvih 6 meseci? Znam ja kako ću s virusima – samouvereno rekoh, misleći na sodu bikarbonu, limun, čajeve.
Pođoh kući polako, zbog umaranja koje sam osećala već neko vreme. Čak me i sam pogled na bicikl umori. Morala sam da ga parkira na duže vreme.
Vraćam se ja tako polako od doktora i srećem bivšu koleginicu iz „Juhora“:
- Кako si? - pita me ona.
- Bolesna sam. Srce.
- I meni teško. Ma ovo vreme. Nego, setih se. Jesi čula da umrla Rada?
- Кoja Rada?
- Ona što radila s nama. Ma znaš, mlađa od nas. Ništa joj nije bilo, nego ovo vreme.
- A od čega umrla?
- Ups .....- zaćuta koleginica.
- Hahaha, nije valjda od srca?
- Jeste. – izvinjavajući se reče koleginica.
- Ma slobodno kaži. Ne plašim se ja.
- Da je stvar ozbilja shvatih kad muž ljubazno reče:
- Lezi sad i nemoj ništa da radiš.
A kad sin poče svakog dana da me zove i pita:
- Majko, kako si ? –  shvatih da je vrag odneo šalu.
- nastavice se

ZAŠTO SAM DANAS ZAKASNILA NA POSAO 7. deo

pitija | 06 Septembar, 2022 11:40

Pre nekoliko godina
- Baš volim kad radim po podne. Sve sam bolja, sve sam organizovanija. Evo do 14 sati od koliko radim, stignem da doručkujem, popijem kafu, odem do pijace, obiđem prodavnice, majku i sestru, odgledam neki film i skuvam ručak. Nije to baš tako lako, ali ja sam dobar organizator. Moja draga koleginica nedavno reče: „Došao moj muž s posla pa me pita: šta si radila celo pre podne? Ih kršno pre podne, ako ustaneš u9,10 ili 11 do 13 sati ima samo 2 sata i šta čovek da uradi za 2 sata?“
- A ja sve uradila. Evo, pola dva, ručak mi taman stigao na vreme.
Pomislim, pa isključim ringlu. Još 15min da se spremim za posao i taman stižem. Mada, ako sad isključim ringlu, ručak će se ohladiti do 15 sati kad mi dođu sin i muž s posla. Moraće da ga podgrevaju, a pošto planiram taj ručak i za sutra, podgrevaće se i sutra. Ne valja isti ručak više od tri puta da se podgreva, znam ja. Zato ponovo uključim ringlu i odem u sobu. Taman uđem u sobu i počnem da se oblačim, kad se setim:
- Bolje i da se podgreva, ne zna ručak da broji, nego da ja zaboravim da ga isključim. – odem u kuhinju i isključim ringlu. Vratim se u sobu i nastavim sa spremanjem.
- Značilo bi ovih 5min, taman bi u 15 sati bio jos topao. Neću da zaboravim. Nikad nisam zaboravila, nisam ja još sklerotična. – uključim ponovo. Posle 5min isključim i krenem u kupatilo. Na vratima se setim:
- Uh, što ga isključi, mogao još ovo malo da se kuva.
U 15min do 14 sati, taman na vreme krenuh na posao. Vozim ja bicikl i opušteno razgledam okolne kuće sa dvorištima. Volim što sam u malom gradu pa mi sve na dohvat ruke, sa jednog kraja grada do drugog mogu za 15min da stignem. Kako ovi što žive u Parizu, Tokiju, Šangaju, Njujorku, živo me zanima? Ma oni i ne kuvaju ručak. Šteta, baš mi lep ručak. U tom trenutku osetih kako iz jednog dvorišta miriše ručak.
- Jao. Ručak. Jesam li isključila ringlu ili nisam? Ne mogu da verujem. To samo meni može da se desi. Moram da se vratim da proverim. A samo što nisam stigla na posao. Taman da opet zakasnim. Ma ne, mene bi iz Njujorka izbacili posle nedelju dana. Ko ih šiša, ne znaju oni, koga gube.

ZAŠTO SAM ZAKASNILA NA POSAO 6.deo

pitija | 02 Septembar, 2022 19:16

- Jesi li primetila da u prirodiima sve manje vrabaca? – pita me kolega biolog.- Normalno, kad su svi u mom dvorištu. Bude li nekom trebao vrabac, slobodno nek navrati. Poklanjam. Na svaka dva poklonjena, tri dajem gratis.
Inače, ja imam mnogo lepo dvorište, ali ne smem da budem u njemu. Pojedoše nas komarci, Od ujutru su tu. Smokve nam jedu čvorci; grožđe pčele i osice. Od komšije golubara, tu su golubovi, lepše im kod nas nego kod njega. Pravili su gnezda i iznad spoljnih sijalica i na prozoru kupatila. Jedino na rode nemam žalbe. Rode su zaštitni znak škole u blizini i one lepo, kulturno visoko,lete iznad naše kuće. Lepo ih videti. Oko 17-18 sati popodne na vinovoj lozi, na nadstrešnici ispred garaže okupljaju se vrapci. Zvrndaju negde celi dan, a onda dolaze kod mene u dvorište. Uvek u isto vreme, možete sat da navijete po njima. Uvek u isto vreme počinje žurka. Razgalame se, kao da prepričavaju jedni drugima dnevne dogodovštine. Nema šanse da ih razjurite. Lupim ja motkom ispod skele, sve džaba. Razlete se malo na susedne krovove i tu čekaju da ja odem, da se vrate na isto mesto. Ja jesam uporna, ali moram nekad da uđem u kuću.
Komšije pametni, izbetonirali travu, posekli drveće i nemaju moje probleme. Niko me ne razume. Nemam kome da se žalim. Ko mi kriv kad hoću da spašavam planetu, pa volim drveće, travu, a volim i ptice; zimi kad padne sneg, ja ostavljam hranu vrapcima. Volim i insekte, kad ne ujedaju, kad mi ne jedu voće. Dobro čvorci su dobri, puste nas da od prvog roda smokava, skuvamo slatko, a posle sve pojedu. Ima još nešto što mi smeta. Vrapcii maju fiziološke potrebe.
Jednom, pravili mi slavlje napolju, pa gledali gde da stavimo stolove. Deca gdedaju gde je hlad, u koliko sati je koji deo dvorište u hladu.
- Što ne stavite ovde, ispod vinove loze, celog dana hlad? – kažem ja i oni me poslušaju. Kad posle malo, vidim pomerili stolove. Pitam ih zašto, to uradili, kad ono bilo super mesto.
- Da, super mesto, da nam vrapci kake u tanjire.
- Ajoj stvarno – setim se ja – sad nisu tu, ali kasnije dolaze. Zuje negde po gradu.
Posle nekog vremena, zaboravim ja na to, pa tu parkiram svoj bicikl. Kad sutradan krenem na posao, pa dođem do bicikla. Ne mogu da verujem, šta vidim. Na moj bicikl neko bacio konfete. Samo, čudno, mi kako nisu pale, nego stoje zalepljene na sedište, na velike i male žice, točkove. Priđem ja, kad ono nisu konfete, nego vrapci všili svoju fiziološku potrebu.
Au, šta ću sad? Pogledom potražim neku krpicu da operem bicikl. Prati ili ne prati bicikl? Gde ću ovakva na posao? Ipak sam ja ugledna, kulturna osoba. Odlučim se da operem. A koliko je trajalo? Taman da opet zakasnim na posao. 
Свиђа ми се
Коментар
Подели
 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb