pitija | 20 Septembar, 2020 16:52
pitija | 30 Avgust, 2020 11:44
pitija | 24 Avgust, 2020 14:34
pitija | 17 Avgust, 2020 13:33
pitija | 18 Jul, 2020 14:52
pitija | 30 Avgust, 2019 11:43
- Nemoj me podsećati na to. Rasplakaću se. – reče jedna starija žena, drugoj, malo mlađoj.
Sedele su u maloj kuhinji pored šivaće mašine koja je celog života bila drug starijoj ženi. Nikad je nije napustila, nikad izdala.
- Nemoj da me zagovaraš, ako želiš da ti haljinu završim na vreme.- pribra se i nastavi da šije.
- Pusti haljinu. Važnije mi je to što si počela da pričaš.
- Ne mogu da se vraćam, nemam snage. Neke stvari tek sada shvatam i prave mi nove rane. Zamisli još uvek ima mesta za rane, a za radosti više nema mesta. Sedamdeset mi je skoro.
- Pročitaj mi bar još neku pesmu. – uporna je bila mlađa žena.
Žena uze staru svesku, ispisanu lepim rukopisom i ponovo poče da je lista, tražeći pesmu koju može da pročita. Pesmu koja je neće mnogo zaboleti... posle pola veka.
- Ne volim pesme, ali tvoje su tako životne, originalne, sveže, drugačije.- ohrabri je opet, mada je sve što je rekla, mislila iskreno.
- Pisala sam ih umesto suza koje su presušile. – starija žena se potrudi da bude ravnodušna.
- Koliko ti talenata imaš, to je za divljenjeImaš stila, ukusa, znaš jezike, čitaš knjige, pravila si kostime za izložbe, družila si se sa umetnicima, poštovali te... Toliko je lepote izašlo iz tebe, iz tvojih ruku...
- Misliš, a završila sam ovako: kao čistačica, krojačica.
- To su čestita zanimanja, ali ti si mogla da budeš..
- Da, mogla sam da budem profesor, pisac, kostimograf, dramaturg.
- Ne samo to. Mogla si da budeš ispunjena i .. – druga žena, napravi malu pauzu.
- Srećna? Na tu reč sam zaboravila. Postoji li još, ili je odavno izbrisana?
- Zašto ne napišeš knjigu o sebi. Da objasniš deci. – mlađa žena oseti ogromno divljenje prema ovoj jedinstvenoj ženi, sa sudbinom sličnom mnogima. Zašto postoji tolika patnja? Bi je žao, ali to ne pokaza, da je ne bi uvredila. Starija žena nikad sebe nije sažaljevala, uvek se borila.
- Pomišljala sam na to, ali baš zbog dece ne mogu. Povredila bi ih. Opet. A zašto? Čemu bi koristilo? Ništa ne bi popravila. A nije ni fer. On više nije živ, ne bi mogli da čuju i njegovu stranu.
- Olakšala bi sebi.
- Navikla sam.
- Nije ti svejedno, kad još imaš suza.
- Ima. Još se sećam nekih reči, čije značenje tek sad razumem. Varao me, a i njegova majka je znala.
- I nije ga zaustavila?
- Ne. Ona je bila srećna što sin još može da uživa, a ja sam kod kuće sedela i čuvala decu.
- Mladi ste se uzeli?
- Hm: ja 17, on 23.
- Kad ste se razveli?
- Kad nisam mogla više da trpim. Kad ljubav prema deci više nije bila dovoljna da trpim strah, mržnju, bes, razočarenje, laž, nasilje i sve ostalo ružno što postoji.
- Otišla si?
- Pobegla.
- Sama?
- Teško je bežati sa decom. Uostalom, ostavila sam ih sa babom, dedom i ocem, tako sam mislila. Završila sam školu, Imala sam na sreću majku, zaposlila se.
- Šta je bilo sa decom? Kako ti je bilo? Jesi ih posećivala?
Starija žena, odloži haljinu u krilo, zastade, pogleda negde u stranu i posle malo oklevanja poče tiho da priča. Mlađa je slušala bez daha, da je slučajno nečim ne uznemiri i ne prekine. Osećala je da će joj koristiti da se suoči sa utvarama prošlosti, da će joj oristiti kao ispovest i oprost:
- Danima sam smišljala šta da im donesem na poklon; da nadoknadim što nisam s njima, da ih podseća na mene kad odem. Deca su najlepša kad se raduju. Otrčala su oduševljeno kod oca da mu pokažu igračku koju sam im kupila, a on, a on, on je zgazio. Mrvio je nogom dugo, dugo dok su deca vrištala i molila ga da prestane.
- Onda je tako smrvljenu bacio prema meni. Nije to više bila igračka, bio je to moj život. – žena je posle svake rečenice pravila pauzu.
- Svaki put je bilo isto. Ne, ne isto. Bilo je još gore. Cepao im je, mrvio, bacao poklone, a onda još i vređao, psovao i njih i mene.
- Pomislila sam da ih mrzi, kao da su tuđa, zbog tog dela mene u njima. Dva dečaka stajali su pred sopstvenim ocem i majkom, kao siročići.
- Sve manje su bili srećni kad bi se sreli. Sve vreme smo mislili na ono što će biti posle. Počela sam da dolazim krišom.Učila sam sopstvenu decu da lažu, da varaju, da rade sve od čega sam ja pobegla. Prestala sam da im donosim poklone.
- Šta bi radili s loptom s kojom ne smeju da se igraju? Šta s patikama koje ne smeju da obuju? Krišom sam dolazila, krišom sam gledala kako odlaze kući. Jednom prilikom dok sam čekala da uđu u kuću, sreli su se s ocem. – žena je zastala.
- A deca ne umeju da lažu.
- Lako je otkrio da su bili sa mnom. Imali su još malo osmeha i radosti u očima. Počeo je da viče i da ih tuče.
- Manji je pao: onda je stariji skočio da brani brata; njega je to još više razbesnelo...Gurnuo ga je tako jako da je pao. Pritrčala sam i videla krv.
- „Ti si kriva. Veštice.“ – vikao je i na mene.
- Nije mi dao da idem s njima u bolnicu.
- Čekala sam ispred.
- Za tih nekoliko trenutaka, moji dečaci su odrasli. Nisu se ni smejali, ni plakali. Danima nisu mogli da izlaze iz kuće. Rana je uskoro zarasla, ali brinula sam zbog onih koje se ne vide.
- Prestala sam da dolazim da ih viđam. Mislila sam da ih tako čuvam.
- Da bi to podnela, radila sam po ceo dan, da ne mislim, da zaspim bez misli, od umora.
- A deca?
- Tek posle nekoliko godina saznala sam ono što me brinulo. Saznala sam koliko su opasne bile rane koje se ne vide.Jedan je uspeo sa njima da se izbori, drugi nikad nije. Jedan je radio sve što rade uspešna deca, drugi je radio je sve što rade nesrećna deca. Ni sada kao odrastao čovek nije našao sebe, mir. A ja ne mogu sebi da oprostim što...
- Što si ga rodila mlada?
- Ne. Nije greška roditi, nije greška ni roditi mlad, nego ne upoznati onog s kim rađaš decu. Možeš sebe da kažnjavaš, zbog te jedne, jedine greške celog života, možeš da pokušavaš ovo i ono, da moliš, plačeš, ustaješ, prkosiš, prsiš se, možeš da probaš da počneš život ispočetka, ali ako dete nema snage da nastavi, da premosti tu tvoju grešku, sve je uzalud. Patnja je doživotna. – žena se savila i nastavila da šije.
- Kako ste se ponovo sreli? – druga žena je opet upita.
- Pomogao nam je jedan njegov rođak. Pričao im je lepo o meni. Zamisli! Podstakao ih je da se vide sa mnom. Pošli su u srednju školu, na fakultet, pa sam pomagala da se plate troškovi. Radila sam kao luda, srećna, da bar nekako pomognem.
- I više nikad se nisi udala?
- Hmmm. Eh da nisam. Jesam.Ponovo sam se udala... za njega.
- Za njega?
- Da. Hm. Mislila sam, ako nismo očuvali decu, hajde da bar zajedno čuvano unučiće. Ja sam odrasla, promenila se. Nadala se da je i on. Da se smirio. Ali, on je ostao isti kao kad sam ga napustila. A deca su više bila odsutna, nego s nama. A i bolje. Ništa lepo od nas ne bi naučila. Srećom brzo sam shvatila, da je moja žrtva besmislena i da jedno vreme koje izgubiš, ne možeš da nadoknadiš drugim. Moj ponovni odlazak, bio je veći dobitak za sve, nego gubitak. Moj muž se oženio, dobio drugu decu, naša deca su već navikli da žive bez majke, a ja navikla sama. Ne nisam uvek bila sama. Imala sam ponekog i ja. Duša nekad lakše podnosi samoću, nego telo. Telo još mlado, ne sluša uvek; zaželi se uskraćenih nežnosti... ali sve traje kratko. Posle je još teže. Svaku nadu i veru da možda može ipak da bude dobro, gasio je strah. Kad se jednom strah zavuče u svaku ćeliju, u svaku kap krvi, ostaje tu sa tobom do poslednjeg dana. Strah nam postane najverniji partner, pa onda nemaš ni želje ni snage da ga oteraš. Ceniš bar tu vernost. Jedinu.
Starija žena je završila priču u istom trenutku kad i haljinu. Pružila je haljinu mlađoj ženi, koja je ćutala. Nije znala više šta bi pitala, šta bi joj rekla. Nastala je tišina, koja se utopila u noć koju nisu ni primetile kad se spustila.
Napolju je bilo prijatno, vrelina je izgubila svoju snagu i žena iskoristi veče da zaobilaznim, dužim putem krene ka kući, kako bi imala više vremena da smiri misli..
Na jednom ćošku, na semaforu, grupa srednjoškolaca se bezbrižno smejala. Čekali su da se upali zeleno svetlo da krenu dalje.
Koliko srećnih mladih ljudi, a koliko nesrećnih odraslih ljudi – pomisli žena. – Kad i zašto ljudi prave greške?Šta je to što nas odvede na pogrešnu stranu ? Kako prepoznati da je mesto, odluka, postupak, čovek pogrešan?
Kako izbeći udes? Na putu za sreću još niko nije napravio semafor.
pitija | 06 April, 2019 21:47
pitija | 28 Oktobar, 2018 12:06
Rešimo mi da svratimo na kratko na Sajam knjiga. U prolazu. Vraćali se s puta, pa nije u redu proći kroz Beograd a ne svratiti na Sajam. Ostavili malo para, tek za neku knjigu. Avaj zaboravili na ulaznice 250din. Dobro, što se mora nije skupo. Kupićemo knjigu manje. I 150din za parking – dobro još pola knjige manje, pod uslovom da se vratimo za sat.
Stojimo mi tako ispred ulaza i dogovaramo se gde prvo ići:
- Ej, ljudi, vreme nam prolazi, a mi još nismo ušli.
Uđemo mi i krenemo svi zajedno. A gužva. Lepo videt onoliko ljubitelja knjiga i dece i odraslih i mladih i nas u najboljim starim godinama, a i onih u malo manje lepim starim godinama.
Koleginica i ja ulazimo u prvu halu. Koliko hala ima zbog žurbe, normalno nismo stigle da vidimo.
- Kojim ćemo putem? Levo ili desno? – pitamo se.
- Ja bi desno, nekako mi tako prirodno. – kaže jedna.
- Ja bi levo, kao što ide kazaljka na satu. Ja uvek tako idem. – kaže druga.
- Bolje da se razdvojimo. Evo ušli smo ovde kod štanda sa dečijim knjigama, pa tu da se nađemo, za sat vremena.
- Ne može za sat. Već je prošlo petnaest minuta, a toliko nam treba i da izađemo sa sajma da bi stigli za jedan sat.
- Znači pola sata.
- Ajd vidimo se za pola sata. – konačno se dogovorimo.
Ajoj majko mila kako za pola sata videti svu ovu lepotu? Od studentskih dana nisam išla na Sajam, ali mi uvek neko kupovao knjige. Ili sam naručivala, ili za rođendan (sad će u novembru, pa ako ne znate da vam pomognem šta da mi poklonite). Inače ni rođena ćerka ne zna više koju knjigu da mi kupi, a snaja mi jednom kupila knjigu i napisala posvetu: „nadam se da ovu nemate“. A istu takvu kupila sam još kad je bilo prvo izdanje. Svejedno bila sam oduševljena zato što snaja ima isti ukus i što je imala hrabrost da „rizikuje“.
Inače ćerka i snaja čitaju knjige, čak su i moju pročitale. Sin obećava treću godinu da će to da uradi, a muž kaže da su te priče najverovatnije glupost i da mi je bolje bilo da sam išla u baštu da sadim paradajz, nego što sedim za kompjuterom. A dobar mi muž, nije da nije, samo dok ja sedim i buljim u FB, neko mora i da radi..
- Eto i policu sa knjigama sam napravio i stavio sve Nobelovce, a ona nikako da dođe na plac – žali se on deci.
- Da, ali nije stavio moju knjigu – pravdam ja moj neodlazak..
No da se vratim poseti Sajma. Na sreću unuk već sa dve godine voli da sluša priče. „Pričaj meni sada. Čitaj meni još.“ – kaže i daje mi slikovnice. Zato krenem prvo njemu da kupim neku knjigicu. Brže, brže, žurim, a tako bi rado zagledala svaku knjigu, listala, listala i ne bi se odvajala celi dan... Konačno se odlučim za jednu koja govori o šali i smehu. Baš sam zadovoljna, prošlo samo 10 minuta.
Sad još da nađem neku za sebe. Volim popularnu psihologiju. Gde li je taj štand? Okrenem se i ne mogu da verujem koliko imam sreće. Iza mene je.
- Nemam vremena, možete li da mi preporučite neku koja se najviše traži, koji najviše hvale.- pitam prodavačice. One me belo gledaju. Jedan stari gospodin koji tu stajaše, pokaza mi na jednu knjigu.
- Ova je mnoogo dobra.
- Hvala puno, ali tu imam. – zahvalim se ljubaznom gospodinu pa se opet okrenem prema prodavačicama:
- Ma znate šta, dajte mi ovu o mozgu „Kad mozak pravi gluposti“, ta nekako najviše ide uz mene.
Dobro je prošlo samo 5min.
Imam još nešto da uradim.
Ponela sam ja i moju knjigu da je slikam; da mogu da kažem da i moja knjiga bila na Sajmu. Jao, smo koga naći da me slika. Svi žure, niko mi ne odgovara. Ispred stoji jedna mlada žena, sa mužem ili dečkom. E nju ću da pitam:
- Izvini, možeš li da me slikaš sa mojom knjigom, da se hvalim da mi knjiga bila na Sajmu.
Devojka se nasmeja, pa uze telefon. E, samo gde da stanem, da se vidi da je Sajam. E super ove pored Kreativnog centra. Može. Devojka me slika nekoliko puta.
Zahvalim se pa se setim:
- Voliš li knjige?- Pitam je, a shvatim da je to najgluplje pitanje za Sajam knjiga. Pa naravno da voli, osim ako nije došla da vidi pobednicu Rijalitija.
Na brzaka joj dadoh knjigu i dok otrčah dalje, a ona osta zatečena da gleda u iznenadni poklon. Us put videh mog omiljenog karikaturistu Kreativnog centra Boba Živkovića; zastadoh samo na kratko da mu to kažem i da ga potapšem po ramenu.
Sad još samo da nađem izlaz. A njega kao za inat nema, pa nema. Zove me i koleginica:
- Gde si?
- Idem, ma ne idem, trčim samo ne znam gde je izlaz.
- Pa kod dečiješ štanda Pčelice.
- Onda svaki drugi štand dečiji, ima i leptirića i pačiča i žirafa. Ma ne brini stižem. – odgovaram joj dok trčim. Konačno nađoh. Izađem iz Hale, još da izađem sa Sajma. Sad ja nju zovem:
- Gde si ti? Ja izgleda izašla jedan izlaz pre, nego gde smo ušli.
- Ja sam pored kola.
- E, samo sad je pao je mrak, pa ne znam ni gde se nalazim, a kamo li kola. Vidim neki autobus.
- E super. Autobus sad prolazi pored mene.
- Vidim te
Pade mi kamen sa srca. Stigli smo da protrčimo kroz sajam, da kupimo knjige i to sve za sat vremena.
- 300din – kaže mladić na rampi za izlaz.
- Zar sat parkinga ne košta 150din?
- Da, ali vi ste prekoračili vreme.
- Možemo li da znamo koliko smo prekoračili?
- Jedan minut.
Eh ti kompjuteri je neumoljiv, platismo nevoljno:
- A da se vratimo?- pomislih, pa se setih da više nemamo para.
Tek kad dođoh kući videh da je slika mutna, ne vidi se da sam bila na Sajmu L
Ali ne dam se ja tako lako razočarati.
U kesi sa knjigom nađoh reklamu – za 3 čepa Pepsi kole 25% popusta za kupljenu Laguninu knjigu. A mi u Domu učenika imamo već 2 džaka skupljenih zatvarača i u Akciji Čep za hendikep učestvujemo već treća godina.
. Ovo napisah za one koji nisu išli na Sajam da ne brinu.
Do 30.novembra do kad važi Akcija možemo da idemo u Lagunu svaki dan po ceo dan, nema gužve a i parking je besplatan
pitija | 30 Septembar, 2018 15:32
Stajala je pred kapijom nepoznatog dvorišta.
- Da li da uđem?- pitala se.
Već nekoliko dana je o tome razmišljala. Bilo je vrelo leto i većina biljaka je loše podnosila tropske vrućine. Gledala je u dvorište ispred sebe i bilo joj je teško. Kivi u koga je gledala se sušio. Opkoljen betonom, izložen jakom suncu jedva se nosio sa sušom. Listovi su prerano požuteli, a plod je bio sitan i suv.
Dok je razmišljala da li da uđe, iz kuće izađe čovek.
- Gospodine. – pozva ga. Čovek se iznenadi, ali ga njen pristojan izgled umiri.
- Izvinite – poče, neodlučno – nemojte da se ljutite. Htela sam da Vas zamolim da zalijete Vaš kivi.
- Izvinite – reče i čovek – a zašto Vas zanima moj kivi?
- Znate i ja imam kivi.
- Eto. Razlog više da brinete o svom a ne o mom kiviju. – čovek reče, ali nije bio ljut. Radoznalost i čuđenje šta ova žena hoće, bilo je veće od ljutnje.
- Ja upravo brinem o svom kiviju.
- Kako, baš me zanima?
- Znete pre nekoliko godina smo posadili kivi – jedan muški i pet ženskih. Tako to ide. Ipak, nismo znali puno o njemu, pa se našom greškom muško stablo osušilo. Prskali smo ga, a kivi ne voli ništa od hemijskih sredstava. Gajenje je potpuno prirodno. Bila sam tako tužna; mislila sam da žensko stablo neće moći da rodi, jer nema ko da ga opraši. Ipak rodilo je.
- Kako? – zainteresovao se čovek.
- Znate, ja stanujem dve ulice dalje od Vas. U blizini nema ni jedno drugo stablo kivija, samo Vaše.
- Znači, zahvaljujući ...
- Da. Zahvaljujući Vašem drvetu i moje je rodilo. U međuvremenu smo opet nabavili i muško stablo i svake godine imamo nekoliko gajbica plodova. Ipak da nije bilo Vašeg stabla, možda bi do sad i isekli ona preostala ženska stabla i nikad ne bi saznali kako je to divna i blagorodna biljka. Zato sam htela da Vam kažem da zalijete svoja stabla. Iz zahvalnosti. Da ne pate , a i ko zna kome će opet zatrebati. Kivi voli dosta vode i traži zalivanje, a Vaš mi deluje baš „žedan“. Znam to, jer kivi u mom dvorištu sada i pored suše izgleda nepromenjen, zelen i rodan kao i svake godine. Redovno ga zalivamo i lako odoleva vrućini Razumete li zašto Vas molim?
- Da – nasmeja se čovek. – Shvatam. Svi smo povezani i sve je povezano na ovaj ili onaj način. Očigledno, pa se ne vidi.
pitija | 12 Septembar, 2018 07:58
Mnogo volim limun. Mislim i biljku i plod. Ali on kao da mene ne voli. Nekoliko puta sam ga do sada sadila; nikne iz semenke, ali se preko zime osuši. Jednom je prezimio, čak sam ga i kalemila, ali se druge godine opet osušio.
Prošle godine mi moja draga prijateljica pokloni kalemljen, malo veći limun. Prežive zimu, ali leto izgleda neće. Čak je dva puta cvetao, ali mu svi cvetovi opali; ostao samo jedan iz koga poče da raste plod. Svakog dana ga gledam, mazim i pazim dok raste. Ali avaj napale ga neke vaši, pa počeo da opada list.
Poprskam ga koprivom. Jednom, pa drugi put, i tako dok ne primetim da mu ostalo samo nekoliko listova.
Izgleda kopriva ne deluje na vaši, ali deluje na lišće pa ga uvija i suši. Mada više ne videh ni te vaši.
Nema mi kud, pođoh u poljoprivrednu apoteku.
- Šta si čekala do sad? – propisno me izgrdi mladi prodavac. – sad je kasno.
- A da nije zbog koprive? - bojažljivo upitah.
- Kakva kopriva, ona ni ne deluje. - još neljubaznije mi odgovori.
Deluje, deluje, prskala sam ja i ruže pa nemaju više bubice - htedoh da mu kažem, ali odustanem. .
Odem ipak u drugu apoteku. Pola apoteke šerpe, pola poljoprivredna sredstva. Prodavac sedi i rešava ukrštene reči:
- Kako ide?- pitam ga.
- Dobro, dobro. Vežbam mozak – veselo odgovara. – šta Vam treba? – pita me, a ja srećna. Volim takve ljude što im stalo do svog mozga.
- Ja zbog limuna. Ne znam kako da ga spasim. – ispričam mu sve sa verom da ovaj pametni čovek ima leka.
- Moraćete da mi donesete list, da vidim. Ne bih da Vam prodam nešto tek da uzmem pare. Treba da vidim šta je u pitanju.
Jeste da mi se nije baš vraćalo opet kući, ali cenim ljude koji ne uvaljuju bilo šta, samo da zarade. Još jedan plus za ovog prodavca.
- Jao nemam sad vremena, ali bojim se da dok nađem vremena moj limun ne ugine. – pomislih glasno.
- Ma izdržaće verujem dok ne nađete vremena – uz osmeh mi odgovori.
Moja ljubav prema limunu ipak bi toliko jaka, da ja nađoh vremena istog dana, da opet skoknem do poljoprivredne apoteke. Pokupim sve opale listove i vratim se.
Prodavca zatekoh kako prodaje šerpe jednoj ženi.
- Ja sam ipak došla. – srećno rekoh.
- Aaaa, limun – prepozna me.
Stavih one listove ispred njega, s nestrpljenjem isčekujući lek.
- Pa ovde nema vaši.
- Nema.
- Stavljaš li mu gvožđe? Malo su bledi listovi.
- Bledi kad još juće opali. Gde mu stavljam gvožđe. Kakvo gvožđe? – pitah zbunjena, a ekseri me prvi asocijaciraše na gvožđe. Da li misli da mu u zemlju zabodem eksere?
- Dodaješ li mu prehranu?
- Da, zalivam ga nečim za limun.
- A ima li to gvožđe?
- A otkud ja to znam. Ja vala ne vidim ni krupna slova , a kamo li da čitam ona sitna gde piše sastav. Neću valjda sad morati i to da donosim?
- A gde on tebi stoji?
- Pa kako kad. Kad jave da će oluja ja ga pomerim i stavim na terasu. Kad sunčano, stavim ga u dvorište na sunce. Kad ga prskam koprivom stavim ga u hlad...
- Kakva oluja? Pa oni celog leta prognozirali oluju. Ko još veruje u prognoze?
- Pa ja. Ja sam ga celog leta sklanjala. Neću valjda da dozvolim da mi ga oluja polomi?
- Da, lepo si ga sačuvala. Pa znaš li ti da svako pomeranje kod biljke izaziva stres? Njemu treba jedno mesto zimi i jedno mesto leti i to je to.
- Znači ja sam ga ...
- Da. Izgleda ga ubila tvoja velika ljubav.
Sad mi malo lakše; ako mi se osuši limun, bar neće od lisnih vaši, buđave zemlje ili crvića u zemlji, što deluje nekako ponižavajuće. Umreti od stresa i velike ljubavi, e to je baš nekako moderno. IN. Ostalo mi još da probam da mu pevam, ali bojim se... kakav glas imam, tek ću da ga dokusurim.
- Ne valja kad se nešto mnogo voli. – dodade ljubazni prodavac, a ja pomislih, da u znak zahvalnosti ipak kupim nešto. Možda jednu šerpu?
- Vidim sad to i ja. – odgovorih mu. – Odoh kući da se malo svađam.
pitija | 28 Jul, 2018 14:26
pitija | 01 Jul, 2018 12:26
Nije bilo tako davno, možda je od tad prošlo tek dvadesetak godina. Možda koja manje ili više nebitno, ali svakog leta kad bi naši koji rade u inostranstvu, dolazili na odmor, nešto me je čudilo u njihovom ponašanju. Ne bi se ljudski ni odmorili, ni pozdravili sa familijom, odmah bi žurili do bašte. Kao da su se više radovali njoj nego svima nama koji smo ih čekali.
Šetali bi baštom, zavirivali oko stabljika, tražili zrele plodove. Kad bi ih našli brali su ih nežno, nekako s poštovanjem, uzimali ih u ruke, okretali, kao da ih miluju. Onda bi ih prinosili licu, mirisali, naslanjali na obraz i tek posle svega bi se usudili da zagrizu plodove zemlje iz koje su davno otišli
- Kako je dobar! – govorili su s oduševljenjem, kao da prvi put kušaju nešto takvo. – Kod nas nema ovakvog.
- Šta je toliko dobro u jednom običnom krastavcu, paradajzu, šljivi, jabuci …? – pitala sam se.- Zar je moguće da je nešto ovde bolje od bilo čega u tamo nekoj bogatoj zemlji; gde je sve veće i vrednije?
Sad ih razumem. Paradajz više ne miriše kao nekad. Tvrd je i žilav. Kad ga sečete, pola treba da odbacite jer je zeleno...
Sve se menja, valja se naviknuti.
E neću da se naviknem na lošije. Bar ne još. Još uvek nalazim onaj stari dobri paradajz. Kod Vlade na pijaci. Još uvek radije idem na pijacu, nego u supermarkete. Nekako mi lepše i toplije. Mogu da popričam sa prodavcima, da se našalim; oni prodavci u marketima od prezauzetosti ne vide nikog, a i kad ti se osmehnu to rade hladno, profesionalno, zato što moraju. Ovi na pijaci se dovikuju sa tezge na tezgu, glasno smeju dok piju vruću rakiju zimi da se ugreju, dok jedni drugima kupuju kafu; imaju poverenje jedni u druge, ostavljeju svoju robu da im komšija proda kad oni odu nekim svojim poslom.
Dobro, znam, znam da je sve više robe na pijaci iz supermarketa, iz uvoza. Znam da je sve više nakupaca, ali ima, ima i onih koji prodaju svoje proizvode. Oni su na onim sporednim tezgama, imaju manje robe, a ako im pogledate ruke, videćete žuljeve i ispucale, crne dlanove, baš kao što je zemlja koju vole najviše na svetu.
Deda Vlada voli da se zdravi. Svaki put kad odem da kupim nešto, on mi pruži ruku. I rado je prihvatim, jer znam da je poštena i radna. I ne smeta mi što je gruba.
Upoznali smo se pre nekoliko godina, kad je bio poslednji progon Srba sa Kosova.
Rušili smo staru šupu, a stare zgrade su zidane od kvalitetne cigle i imaju dobar crep, tako bar kažu. Šteta je bilo to bagerom polomiti, pa smo potražili nekog ko bi pomogao da je srušimo, a da za uzvrat uzme te cigle i crep.
Niko se nije javio.
Samo Vlada.
Došao je sa sinom i unukom i starim traktorom, kojim su prebegli.
Nije on od onih „što su uzeli milione maraka za svoje kuće i došli ovde „kod nas“, da nam uzimaju radna mesta“, kako su neki puni besa govorili. Ne zameram ja ni tim besnim ljudima, jer bes dolazi iz nemoći, kad se humanost predugo testira, pa se na kraju potroši. Kad za ono za šta si nekad imao snagu da razumeš i pomogneš, više nemaš snagu. Onda počinješ da se ljutiš na žrtvu, na, izbegle, proterane, prognane. Vidiš da ti je tako lakše, da te manje dotiče i boli, pa onda nastavljaš da se ljutiš i psuješ.
Dobro bi bilo da su svi osim žive glave, srca punog bola, straha, nemoći, nepravde, ovde gde su došli kako bi preživeli, doneli i novac. Znao je svako i malo obavešten, kakva je njihova sudbina. A sudbini je nemoguće prkositi.
Pokušao je to Vlada sa svojom porodicom, pa je na kraju spasio samo traktor, nekoliko stvari na njemu i veliku porodicu. Dovoljno za još jedan početak u šezdesetoj godini.
Kako smo se namučili dok smo tu šupu srušili.
Zajedno smo radili s Vladinom porodicom i videli koliki su radnici. Dok smo brisali znoj, umazani od blata i prašine nebrojeno puta smo pomislili, da su pametni oni što bi pozvali bager i sve srušili. Vlada, sin i unuk, nisu se žalili, nisu psovali. Kao da ih je bilo sramota, ili su navikli na veće muke. Vlada je bez reči radio sa urođenim osmehom . Nije pričao o sebi ništa, ništa o prošlom životu, ništa o budućnosti. Samo je jednom prilikom dok smo se odmarali rekao:
- Ovo će mi biti treći put da pravim kuću. Prvu sam pravio sa ocem u Makedoniji gde sam se rodio, drugu sam skoro završio na Kosovu, a eto sad moram sve ispočetka.
Dobili su neku malu, napuštenu kuću u selu desetak kilometara od grada. Nije bila baš u nekom stanju, ali onom ko nema ništa i malo je dovoljno.
Nismo mu ništa odgovorili, na te reči. Nismo znali šta bi rekli. Koje su reči prave? A on je onda dodao:
- Ništa mi nije bilo teško, osim jednog. Kad sam pitao prvog komšiju, da li ima da mi pozajmi pare da kupim crep, da pokrijem kuću; ide zima, a kuća prokišnjava – Vlada je tu zastao malo, pa istim glasom nastavio – komšija mi je rekao: Eno idi iza štale pa uzmi one snopove kukuruza pa njima pokrij kuću. Tada sam se zakleo da ću raditi i dan i noć i pokriti kuću crepom.
Pomogli smo mu koliko smo mogli, pomagala je i država.
Vlada već godinama dolazi na pijacu i prodaje povrće i lubenice. Naučio je još sa ocem u Makedoniji kako da bude dobar povrtar. Ponekad su ga menjali snaja i unuka, ali niko ne prodaje tako dobro kao Vlada. Nekoliko godina na pijacu je dolazila i baba Milenija. Kako je samo ona imala lep osmeh. Kako je samo znala da mi se obraduje. Kao najrođenijem. I ja njoj.
Rado sam išla da kupim kod nje, pa i onda kad mi ništa nije treba. Da im pomognem, mislila sam, a ona bi mi u kesu stavljala još nešto više - vezicu luka, vezu blitve, papričice za muža ...
- Uzmi. Uzmi. Hvala Bogu, sad imamo. – sa osmehom bi govorila. Često nije htela da naplati, a ja bih ostavljala novac na tezgu i bežala.
Sada više ne dolazi:
- Ne damo joj da radi. Ne sme. Bolesna je. Čuvaju je unuci, ali ona ne sluša. Navikla da radi, pa se iskrade i ode do štale i bašte. – kaže Vlada, svaki put isto, kad ga pitam za nju. A ja je isto pozdravim.
Jutros opet odem na pijacu da kupim paradajz.
- Sve sam prodao. Evo imao sam deset gajbica i sve otišlo.
- A ja htela da te hvalim, kako ti je najbolji paradajz, a ono izgleda ne treba.
- Ne treba. Hvala. Imam stalne kupce. Čim neko kupi jednom, dolazi stalno.
- Pa da. To je najbolja reklama. Ne znam zašto i drugi tako ne rade? Zašto beru zelen paradajz?
- Doneću ti sutra paradajz kod kuće.
- Ne treba. Doći ću na pijacu.
- Ne, ne. Donećemo. – osta uporan Vlada i još mi reče kako mu se unuka zaposlila..
Voli da priča o svojima.
Svaki put kaže nešto o svojima i pita kako su moji. Pričao mi je još i kad mu se druga unuka udala i kako nije htela da uči; da mu jedan unuk otišao negde daleko da radi, pa onda da drugi neće da se ženi; kako mu je sin bolestan. Stigle ga posledice sa ratišta.
I o lepim i ružnim stvarima priča. Isto. Bez hvale i žaljenja. Tako to ide u životu.
I tako Vladini žive isto kao i svi drugi.
Spolja, jer ono što je unutra se ne vidi.
pitija | 27 Jun, 2018 16:14
Nikada nisam znala da razlikujem koje meso je bolje: od buta ili plećke. Sigurno je bolje ono što je skuplje. Ali šta kad na akciji bolje meso bude jeftinije?
Danas odem u Ideu da kupim junetinu.
- Možete li da mi sameljete 600gr junetine?
- Hoćete od buta ili plećeke? – upita me ljubazna prodavačica koja skoro dotrča sa drugog kraja prodavnice. Videlo se da ima malo radnika. Savih se da bolje pogledam cenu.
- Ja se u to ne razumem.
- Ma možete i od plećke pa ću dva puta da Vam sameljem.
Uzmem tako meso i krenem da kupim još nešto. Ma nikako to da nađem. Vrtim se oko onih polica sve u krug.
- Gospođo, gospođo. Uh, dobro da sam Vas našla. – trči za mnom ona prodavačica. – dajte mi to meso. Nisam Vam dobro kucala. Dala sam Vam plećku, a naplatila but.
Gledam je ja belo, ne shvatajući šta mi priča.
- Naplatila sam Vam više.
Otkuca mi ponovo meso i pruži.
- Jao kad sam shvatila šta sam uradila odmah sam pošla prema kasi da Vas tražim. Da Vas nisam našla, ne bi mogla da se smirim. – reče iskreno se osmehujući i požuri da pakuje robu. Bila je sama na odeljenju za meso.
Zahvalih joj iskreno obradovana. Obradova me činjenica da još postoje ljudi koji se brinu ako vas oštete za 60dinara.
I nije to mali gest. Ništa nije malo, ako padnemo na testu.
- Kako Vam se zove koleginica koja radi na odeljenju za meso? – pitah drugog prodavca.
- Zorica. Zašto pitate?
- Hoću da je pohvalim.
I evo: hvalim jednu Zoricu koja radi u Idei u Jagodini na pijaci, i koja je sačuvala i poštenje i savest i osmeh, bez obzira na sve okolnosti. A to je mnogo.
Možda za ovu pohvalu Zorica neće saznati; ali znam da će nastaviti da radi isto. Takvi se ne menjaju i ne kvare lako. A ako ipak nekako sazna, možda će joj prijati i biti lakše kad umorna dođe kući s posla.
pitija | 27 Jun, 2018 10:00
Posle dužeg oklevanja ( ne znam zašto) shvatih da ipak moram da odem na kontrolu kod kardiologa. Samo da uzmem uput.
Odem u 11h. Čekaonica puna. Osvrnuh se oko sebe i počeh da čitam obaveštenja. Sezona godišnjih odmora radi samo jedna doktorka, pre podne. Moja otišla u penziju.
- Pretpostavljam da je sad kasno da predam knjižicu? – uspeh da na kratko zadržim i upitam sestru. - Piše da se knjižice predaju od 7?
- Jeste. Dođite sutra u 7. – sestra mi kratko odgovori i žurno ode.
Dođem kući i kažem mužu:
- Ostavi mi ujutru knjižicu kad pođeš na posao, a ja ću kasnije da dođem kod doktora.
Sutradan u 7 i 15min, muž ljutito ulazi u sobu i još s vrata viče:
- Knjižice se LIČNO daju sestri. Eno puna čekaonica, svi čekaju sestru. A ona dolazi u pola 8.
- Kako kad mi rekla, a i videla sam i da piše? - pokušah ja da se opravdam.
- Nova pravila, rekoše mi ljudi. Eno svi sede i drže kod sebe knjižice.
- Zašto onda treba da se dođe u 7? – htedoh da pitam, ali odustadoh.
- Evo ti ova TVOJA knjižica pa radi s njom šta hoćeš. - baci mi knjižicu s vrata. - ja zakasnio zbog tebe na posao.
Eto, još ja ispadoh kriva.
Sva sreća da sam na odmoru. Nego dok se ja spremi, za danas je kasno. Moraću neki drugi dan.
Odložim sve obaveze i taj dan posvetim ČEKANJU.
Stigoh tačno oko 7, sestra stiže skoro tačno u pola 8 a kod doktorke stigoh na red taćno za pauzu.
- Ne nerviraj se, ne nerviraj se – umirujem sebe. – Kud žuriš? Ionako si na odmoru.
Kad se završi pauzaaaaa i konačno stigoh na red, ljubazna doktorka me upita:
- Šta Vam treba? Uput? A pa ne može danas. Uputi za specijaliste se uzimaju od 1. - 5. u mesecu.
- Ovaj narod nikako da se nauči redu – reče sestra pružajući mi račun za participaciju. Da li je ona to na mene mislila?
- Smiri se smiri se. Sva sreća da si do 5-og na odmoru. Ionako nigde ne ideš.
Mada, mislim se, mogla bih nešto sezonski da radim. Mogu, npr da dam oglas:
"Dok ste Vi na odmoru, ja čekam u redu za Vas. Cena povoljna."
pitija | 25 Jun, 2018 15:54
Zadruga je kao svaka zavisnost zanimljiva, privlačna i lepa na početku, jer da nije tako ne bi se mnooogi upecali.
Npr mogu je gledati bolesni, garantovano skreće misli, usamljeni , ili oni što pate od nesanice. Eto ja sam mojoj majci predlagala da gleda zadrugu kad se probudi ujutru u 4, kako bi posle imala o čemu da priča sa komšinicom kad piju kafu. Nema mnogo tema za razgovor ako imate 80 i kusur godina.
Problem ove zavisnosti, kao i bilo koje druge, nastupa ako se pretera. Onda su posledice opasne, bilo moralne, estetske, intelektualne, kulturne, vaspitne, finansijske.
Ne volim da sudim, samo se čudim, a onda podsetim sebe da postoje ovakvi i onakvi ljudi i ukusi.
Eto opet smo se podelili za one koji su gledali i oni koji nisu, na one koji su za Kiju i one za Lunu.
Mnogo volimo da se delimo. Kao nekad na četnike i partizane, na patriote i izdajnike, na intelektualce i primitivce, na demokrate i nedemokrate, na vlast I opoziciju itd itd. Hajd što različito mislimo i vidimo stvari to je dobro, ali nije dobro što se uz to svađamo, vređamo, čak mrziiimo. Hej, mrzimo se međusobno; zar nam nije dovoljno šta nam drugi rade?!
I znate šta, nismo mi izmislili rijalitije. Nismo mi toliko pametni da to izmislimo ( šta smo mi uopšte izmislili u poslednje vreme, ne mogu da se setim); to vrhunski, svetski timovi psihologa osmišljavaju.
Bacaju nam udicu, hvataju nas na EGO – na neodoljivu potrebu da smo U PRAVU, da smo bolji od drugih - Ja sam u pravu što sam gledala, ne ja sam u pravu što nisam gledala, Svađamo se ko je u pravu, pa kad verbalno nije dovoljno a onda “drešimo kese” i šaljemo poruke.”U pravu sam ja što sam za Lunu”. “Ne, u pravu sam ja što sam za Kiju.”
Hajde da kad već imamo priliku vežbamo toleranciju. Hajde da se složimo, makar oko toga da se ne slažemo.
Evo čitam ove objave gde se pljuju oni koji su poslali poruke za rijaliti igrače a ne za bolesnu decu. Jeste, razlika u prikupljenom novcu za jedno i drugo je ogromna, ali to ne znači da oni koji su glasali ne šalju poruke i za bolesnu decu.
Ne znači ni da oni koji pljuju druge i objavljuju takve tekstove šalju poruke za bolesnu decu.
A ako šalju, hajde da to objavljujemo, hajde da svako pođe od sebe od onog dobrog što je uradio.
Hajde da tako preplavimo internet, da ŠIRIMO dobrotu, lepe želje i humanist.
Evo ja nisam poslala nijednu poruku za Zadrugu, ali svakog meseca šaljem bar 2-3 poruke za bolesne.
O ovome treba pričati sve dok vrednost novca uplaćenog za humanitarne fondove ne nadmaši vrednost novca za rijalitije.
Tad će nam i država biti bolja. Jer država, to smo mi.
« | Januar 2021 | » | ||||
---|---|---|---|---|---|---|
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |